PODRŠKA PSIHOLOGA
Poštovani roditelji,
Trenutno se nalazimo u izazovnim vremenima nakon što nas je sve zadesila zdravstvena kriza uzrokovana pandemijom koronavirusa, koja je dovela u pitanje naš osjećaj sigurnosti i predvidljivosti svijeta. Nakon ovakvog kriznog događaja, koji predstavlja prijetnju našem zdravlju i životu, kod ljudi se pojavljuju razne emocionalne, tjelesne, misaone i ponašajne reakcije. To su sve uobičajene, normalne reakcije na nenormalnu situaciju, a mogu se javiti kod svih ljudi, neovisno o spolu ili dobi, ali se razlikuju po vrsti i jačini. Trebamo ih proći kako bi proradili iskustvo i oporavili se.
Reakcije koje se mogu javiti kod predškolskog djeteta:
EMOCIONALNE – Strahovi (npr. od odvajanja od roditelja/skrbnika-separacijska anksioznost) – Tjeskoba ,uznemirenost, osjetljivost, razdražljivost – Tuga, ljutnja MISAONE – Poteškoće koncentracije i pažnje, zbunjenost – Negiranje ili iskrivljavanje doživljaja – Ponavljajuće misli i slike u glavi vezane za događaj | |||
TJELESNE – Smetnje spavanja (ne želi u krevet, ne može zaspati, budi se, ima noćne more) – Smetnje apetita (nije gladno, pretjerano jede) – Bolovi (u trbuhu, grudima, glavi..) – Znojenje (dlanovi, tijelo) – Mišićna napetost PONAŠAJNE – Ponaša se kao da je mlađe; regresija u ponašanju (sisa prst, mokri u krevet, tepa..) – Često prepričava/igra se događaja – Postavlja pitanja o tome što/zašto se dogodilo – Motorički nemir, tikovi, povećana osjetljivost na zvukove – Neposlušnost, agresivnost, ispadi bijesa, plačljivost – Nezainteresiranost za uobičajene aktivnosti, povučenost |
Iako djeca predškolske dobi još nemaju dovoljno spoznajnih kapaciteta kako bi mogla u potpunosti shvatiti situaciju, ona itekako sve osjećaju. Ona također nemaju dovoljno životnog iskustva i stoga nemaju razvijene psihološke mehanizme otpornosti poput odraslih osoba.
Posljednjih nekoliko tjedana Ste i sami bili primorani mijenjati i prilagođavati dosadašnju svakodnevicu i rutinu. Ovo je razdoblje u kojem su ljudi suočeni s raznim gubicima. Zbog nužnosti održavanja fizičkog distanciranja, Vaša djeca trenutno proživljavaju gubitak vezan za socijalne odnose bez dosadašnjeg dijela svakodnevice ispunjenog druženjem, igrom i učenjem, uz vršnjake i odgajateljice u vrtiću. Mnogima od Vas je dodatan stres bio promjena načina rada (od kuće), a neki roditelji su se možda suočili s gubitkom posla. S obzirom da mnogi od Vas imaju više djece, od kojih su neki i školarci, moguće Ste osjetili kao da odjednom trebate preuzeti ulogu ne samo roditelja, već odgajatelja i učitelja. Stoga je važno uspostaviti i zadržati obiteljsku rutinu i način provođenja zajedničkog vremena (npr. odrediti vrijeme za zajedničke obroke, za zabavu, rituale prije spavanja poput pranja zubi, čitanja priča…) koji djetetu pružaju osjećaj sigurnosti i predvidljivosti, a pri čemu je bitna međusobna podrška i dogovor između oba roditelja. Nastavite poticati fizičku aktivnost, zdravu prehranu i dovoljno sna kod djeteta, te pozitivno potkrijepite zadovoljavajuća ponašanja djeteta (pohvala i nagrada).
Roditelji si postavljaju pitanje kako u trenutnoj situaciji najbolje pristupiti djetetu, što moguće predstavlja dodatni izazov za roditelje djece s posebnim potrebama ili za roditelje djece koja su već ranije doživjela određene gubitke (npr. smrt u obitelji). Dijete sada može postati plačljivo, tjeskobno i više tražiti Vašu bliskost. Stoga je djetetu važno osigurati stalnu skrb i fizičku blizinu, Vas roditelja, kako bi povratilo narušeni osjećaj sigurnosti.
Do sada Ste vjerojatno djeci objasnili novonastalu situaciju, a možda Vam je dijete samo pristupilo s pitanjima. Važno je da ne izbjegavate razgovor ili odgovor na djetetova postavljena pitanja. Za djecu predškolske dobi su najprimjereniji jasni, kratki odgovori i objašnjenja, uzimajući u obzir djetetovu ličnost i dosadašnja iskustva.
U razgovoru s djecom pomaže normalizacija prilikom koje djetetu priznajemo njegove osjećaje, ne umanjujemo ih i ne ignoriramo, ne požurujemo na oporavak, ne negiramo iskustvo, već obzirno kažemo da slične osjećaje imaju ostala djeca i odrasle osobe, da je to sasvim u redu. Djetetove osjećaje umanjujemo ako mu kažemo npr. nije to ništa, to je glupo, ne treba se bojati i sl. Roditelji djetetu trebaju pomoći kako bi ono uspjelo povezati vlastite osjećaje, misli i osjete u tijelu (imenovanje i verbalizacija osjećaja), ali nemojte pretjerivati prilikom razgovora kako se dijete ne bi osjećalo preplavljeno.
Nemojte se pred djecom praviti da niste zabrinuti jer djeca prepoznaju roditeljski strah i zabrinutost. Ako osjećaje prikrivamo ili umanjujemo, djeca znaju da nešto nije u redu, ali ne znaju prepoznati što ne valja i to može dovesti do većeg straha i pojave fantazija, pogotovo u mlađe djece. Pokazujući pred djecom vlastite emocije roditelji modeliraju djeci kako izražavati emocije i kako se nositi s njima. Ponekad roditelji izbjegavaju razgovor s djetetom jer misle da ga na taj način štite/ne opterećuju ili im je teško se nositi s vlastitim osjećajima dok pokušavaju proraditi iskustvo.
Kao roditelj, da bi kvalitetno zadovoljili potrebe svojeg djeteta, trebate brinuti i o vlastitim potrebama tj. brinuti o sebi. Činite ono što Vama inače pomaže kada vam je teško. Time na vlastitom primjeru podučavate dijete na koji način može biti podrška samome sebi i kako tražiti podršku od drugih.
Do ponovnog susreta s Vašom djecom u vrtiću, želim Vam puno zdravlja i lijepo provedenih obiteljskih trenutaka.
Klara Meštrović, psihologinja
Prijedloge aktivnosti i potpore roditeljima s djetetom kod kuće možete preuzeti na linku.
Literatura:
Arambašić, L. (2012.) Psihološka prva pomoć nakon kriznih događaja, Naklada Slap, Jastrebarsko.